|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
|
01.03.2011., utorak
Lopov
Pita me moja unučica jutros:
- Dido, hoćeš li mi kupiti veliku bebu, onakvu kakvu ima moja prijateljica?
- Zlato moje , dido nema love.
- Dido, a zašto ti nemaš love?
- Sve su pokrali.
Pogledala me onim svojim velikim, tamnim okicama punim ozbiljnosti.
- Dido, zašto i ti nisi krao?
|
10.05.2009., nedjelja
25.12.2008., četvrtak
12.09.2008., petak
gospica
Crveno.
Semafor, Vukovarska. U sjajnom mercedesu. Stao sam. Pritrčala malena djevočica,4-5 godina. Prljavi dronjci. Lice umiveno. Bakrene oči. Ako postoje anđeli, garant su cigani. Ispružena rukica.
Zbunjen, dodam joj sliku gospice. Uzela ju je, da me ne uvrijedi, prijekornog pogleda. Otrčala je do auta iza mene.
Stojadin, sav se raspada. Čovjek vadi punu šaku sitniša. Kakav radostan vrisak! S obje ruke je primila milodar. Gospica je pala. U blato, pod točak. Sama, napuštena. Suza na njenom oku.
Zeleno,,,
|
01.12.2007., subota
ćela
ćela
Upoznao sam je na iskrici. Sve po protokolu. Duga nježna tipkanja, telefoniranja, slike, drkanja,,,Što tko voli. Ja volim ćelavicu. Ok, ispunit će mi želju.
Konačno se nalazimo. Večerica, romatičan restorančić, briana vina, svirka, ruža. Divota, radujem se životu. U jednom trenu zanosa, spustim ruku doli. Ne, nije odmakla, raširila je pokorno. Baš sam sritan.
Užas! Džungla!
Mrak na oči. Prsti su se sami stisnuli, k'o grajfer. Svom snagom. Vrisnula je . Nisam ispuštao. Sad je već urlala. Zalijevala me vinom,grebala, no nisam ispuštao. Čitava sala na nogama. Priskočili konobari, redari... Oteli me od nje. Zalud sam im pokazivao korpus delikti medju mojim prstima , pozamašan busen crnih dlaka. Zalud sam vikao, da je obećala... Iznijeli su me.
Eto...
|
21.11.2007., srijeda
plivam
Plivam u moru
Plivam. Plivam još u maternici. Imao sam mogućnost izaći ili ne izaći.
Izašao sam. Sada plivam na suhom. Od prvog uzdaha, od prvog jutra, od prvog izlaska sunca, od prvog majčinog milovanja, od prvog ispijenog mlijeka, od prvog leta laste ispred mene, od prvog mjauka mačke, od prvog osmjeha mame, plivam. Prvo sam plivao pasjim stilom, bilo je najlakše. Prvo nogicama, onda rukicama, onda rukicama i nogicama. Rastem, rastem! Rastem, rastem! Tjeraju me sve težim i težim stilom. Savladao sam prsno, savladao sam kraul, savladao sam leđno i konačno natjeraše me i leptir. Izdržao sam pokorno, svakim zaveslajem savijali su mi kičmicu. unizili su me, ustrajao sam. Plivam, plivam, svi se dive, samo moja pluća znaju kako je teško. Oh, mama, kako je bilo lijepo i toplo u maternici.
|
31.10.2007., srijeda
radio
-Stigli su tvoji!
-Tko je stigao?
-Pa došli su tvoji, danas je dan za posjete.
-Neka udju!
"Njegovi" je bila staričica, sva u crnom, savijena, naborana. Uplakane oči.
-Mile moj, Mile moj!
Proturila je ruke kroz rešetke, pokušavajući ga dotaknuti. Mile je ustuknuo. Nije ju prepoznao, kao i obično.
-Pa to ti je žena, tvoja supruga. Nježnim glasom rekla je paziteljica.
-Aha, oni su moji. Šta hoćete?
-Mile, mi bi htjeli kupiti radio, šta ti misliš? Smijemo li?
-Ne može, šta ce vam radio, ni ja nemam radio. Siromašni smo, moramo štedjeti.
Mile se naglo počeo crvenjeti, zakolutao je očima, okrenu se na drugu stranu od gvozdenih vrata. Starica je glasno zajecala.
-Posjeta je završena!
Mile je vozio, zasvirao je mobitel.
-Ti si kćeri!
-Tata, tata, on će me silovat, tataaaa!
- Di si?
-Doma!!!
Prekinula se veza. Pojurio je ko olujni vjetar. Nije se obazirao na semafore, pravila, znakovlje... Trebalo je do kuće dvadesetak minuta. Prešao ih je za deset .
Izvadio revolver iz pretinca, potrčao u kuću. U hodniku je čuo jecanje kćeri. Uskočio je kroz pritvorena vrata. Na kauču je ležala njegova kćerka, njegovo zlato, sve njegovo. Nad njom se nadvijala spodoba u tamnom, koluštrave crne kose. Pucao je odmah. Razletila se kosa od snage metka. Mrtvo tijelo se prevrnulo. Onda je ugledao lice. Razrogačene oči, njegova sina.
Absalome, Absalome, sine moj!
Prislonio je revolver na sljepoočnicu.
Sobica je bila sva u bijelom. Topla. Udoban krevet. Masivna čelična vrata. Malen prozorčić. Sve oblo. Meko.
Nije se moglo van.
Pokušavao se sjetiti. Nije išlo. Beskraj žute praznine. U to je stigla paziteljica. Nježno ga je pogledala.
-Tvoj doručak, Mile.
-Prvo tabletice.
- I ove, bravo!
-Sad ćeš papati.
Pažljivo je prinosila kašiku sa zelenom kašicom. Jeo je nezainteresirano. Na trenutak bi nestalo žutila.
-Gdje sam, tko ste vi, zašto ne mogu napolje???
-Mile, smiri se, jedi!
-Neću jesti dok mi ne kažete gdje sam. Krenuo je rukama prema njegovateljici. Odmakla se.
- Ako se ne smiriš, vezat ćemo te . Opet će biti struja.
- Ne, samo struja ne! Bit ću dobar. Proplakao je. Paziteljica je strpljivo prinosila hranu kroz rešetku.
Odbauljao je do kreveta. Sjeo, prislonio ruke na sljepoočnicu. Ta rupa , tu ga je najviše boljelo.
Prolazili su zelenim parkom. Nosio je kćerkicu na vratu. Držala ga za uši. Smijala se, veselo čupkala za kosu. Stali su kod konjića. Ana je uzjahala. Mile je ubacio novčić. Konjić je krenuo galopom. Cijukala je kao pravi kauboj. Kad je rodeo završio, nastavili su gradom držeči se za ruke. Kupio joj sladoled. Pred jednim izlogom, Ana ga potegla.
-Šta je ovo, tata?
-To je radio.
-Hoću radio! Ti si moj najbolji tata, hoću radio!
Odjenom se sve zažutjelo. U sljepoočnici su udarali bubnjevi. Vrištao je.
Privezan remenima ležao je na stolu. Gromovi su prolazili tijelom. Sav se zgrčio. Od jačine bola nije mogao ni dahnuti. Pa opet. O, Bože! I opet. Onda su skinuli elektrode.
-Mile, došli su tvoji!
-Neka uđu!
-Mile moj, Mile moj.
Nije pobjegao. Dotakla mu je kosu naboranim rukama. Milujući. Niz lice starice, tiho su klizile suze. Promucala je plačući.
-Mi bi kupili radio?
- Ne može, moramo štedjeti! Počeo je režati.
Paziteljica je odgurala staricu.
-Zašto, zašto moram to glupo pitanje, svaki put mu pozli?
-Tako je naredio doktor, tako mora biti.
Doktor? Bolnica? On je u bolnici. Nastupila ja tama. Urlao je. Tresao rešteke.
Došli su snažni momci u žutom. Privezali ga za stol. Šokovi su parali organizam.
U jednom trenu je ugledao raširene oči sina. Zakopčan, obučen. Pa nije on silovao sestru, samo ju je tješio, rasplakanu. Trzaj revolvera u ruci. Novi udarac groma . Žuta slika.
Hranila ga paziteljica. Tablete i žuti grah. Volio je grah. Nasmješio se . Paziteljica mu uzvratila osmijehom. Zgrabio ju je . Iznenada. Nije se stigla odmaknuti. Za vrat. Krkljala je.
-Otključaj!
Kimala je pokorno glavom. Jedva je okrenula ključ. Povukao ju je u sobu. Za sobom je zaključao vrata. Pojurio uglačanim hodnikom.
U večernjim vijestima, radio je objavio da je pobjegao opasan duševni bolesnik. I nekakva beznačajna krađa. Provaljeno je u trgovinu elektroničkom opremom.
Ukraden jeftin radio aparat.
,,,
|
23.11.2006., četvrtak
Talični novčanik
- Želim ti nešto pokonit!
- Pa, daj!
Janko je izvadio novčanik. Poprilično istrošen, starinski. Imao je puste pregradice i džepić za sitniš. Nekad je bio crne boje, vidi se. Mnoštvo končića virkalo iz njega. Niklovano dugme imalo je sjaj samo po rubu. U sredini, mrštio se bakar. Pažljivo je vadio novac, dokumente i jednu požutjelu sličicu. Gledao sam nijemo. U čudu.
- Ne boj se! Nije to "kupljena" bara. Ovo je moj novčanik.
Dodao mi. Janko je bio profesionalni džepar. Par puta bio u zatvoru. Na kratko. Uvijek tuče, nikad za "džep". U našem društvu je slovio za mangupa. No, nitko stvarno nije znao šta on zapravo radi. Nitko osim mene. Jednom mi je natuknuo da nema nikog. Nije puno govorio. Rijetko se i smješkao. Zamišljena pogleda u daljinu sanjario bi satima. Prenuo me. Primio sam novčanik.
- To nije obična bara, to je taličan novčanik. Donosi sreću.
- A ti, šta ćeš ti ?
- Meni više ne treba.
- Znaš da ja ne nosim novčanik, da držim življak.
- Znam , nek sreća stanuje kod tebe.
Taličan novačnik! Ja, koji ne vjerujem ni babama, ni svecima , ni sam sebi, nikom, htio sam se nasmijati. No, nije me smijeh išao. To je bio moj prijatelj Janko. Gledao me ozbiljno, kao i uvijek. Nisam ga želio povrijediti. Posložio sam lovu i spremio u džep. Osjetio sam nešto hladno oko srca.
Kad sam došao doma, ispričao sam Njoj. Namrštila se.
- To je sigurno jedan od onih, njegovih. Ako ti ga nađu, imat ćeš problema. Ti i tako nikad ne nosiš novčanik. Šta će ti to?
- Sad ću ga nositi!
- E, onda ću ti ja kupiti ljepši. Ne možeš to nigdje izavditi, pa vidiš kakav je.
Nisam se želio prepirati.
- Ne kupuj, neću nosit nikakav.
Vatio sam življak u džep, taličnu baru stavio u ormar.
Par dana kasnije, truba je tužno zacvilila. Ukopnici i ja. Bacio sam grudu zemlje. Janko stvarno nije imao nikog.
Taličan novčanik! Odlučio sam ga nosit.
Došav kući uzeo sam Jankovu baru. Stavio na stol. Mašim se za džep. Nema življaka! Nema!Negdje sam prosuo mojih deset orlića. Znao sam točno, 1000 dem u apoenima po sto. Pretražio sam sve džepove. Nema! Nije moguće da mi je ispalo. Mora bit da me netko odžepario. Za čas sam bio siguran. bar u trojicu. Opet, nisam ja papak, ne može se mene tek tako "kupiti". Polako sam se smirivao.
Pogledao sam novčanik. Talični novčanik. Uzmem ga. Prazan je, dakako. Prevrćem brojne pretince. U jednom presavijena banknota od tisuću maraka. Radost nisam ni osjetio. Prošli su me trnci. Nešto se jebeno događa.
Od tada se nisam od njega odvajao. Prošlo je i godina i godina. Skoro se raspao. Pitate se, zašto vam sad ovo pričam?
Jučer sam ga izgubio!!!
,,,
šatrovački rječnik:
taličan - sretan
bara - novčanik
kupiti - pokrasti
papak - naivčina, surpotno od mangup
življak- novac u džepu bez novčanika, smotak, guta, bunt
|
25.10.2006., srijeda
Gospodin Žic i njegov Sokol
Osvrnuo se. Progonitelja nije bilo. Umakli su, konačno. Planina. Ponosna i stroga. Tiha. Posvud naokolo led. Bijeli beskraj. Temperatura, duboko ispod nule. Od studeni puca kamenje. Odavno je sjahao. Išli su uporedo. Mogao je Sokol nositi, no, gospodin Žic je zaključio da mora hodati. Da se ne smrzne. Tu i tamo bi se pridržao za praznu uzengiju. Sokol bi tad susretljivo zastao. Razumjeli su se. Pa, i Žic je pomagao Sokolu.
Još par kilometara. Prijevoj i spas. Iza prijevoja je lugarska kućica. Tamo uvijek ima ogrjeva. Samo da se domognu 'lugarnice'. Hodali su pažljivo. Pod nogama je bio debeli led. Kriv korak i lako se moglo pasti. Ustajanje bi teško išlo . Ipak se napredovalo. Padala je noć. Prijevoja još nema. Vidik sve kraći.
Gospodin Žic se sad istinski bojao za goli život. Ako odu u krivom smjeru, što se lako može dogoditi, smrzunut će se. Znao je, mora se zaustaviti i čekati dan. Pogledao je Sokola. Obojica su shvatili. Sokol je klimunuo. Bez tuge. Znao je da tako mora biti. Gospodar uvijek zna kako treba.
Žic je izvadio britvu. Precizno je napipao žilu na vratu konja. Kratak potez. Krv je šikljala u mlazevima. Topla. Pušila se. Žic ju je hvato pokušavajući zagrijati ukočene prste. Onim svojim velikim tamnim očima Sokol je gledao svečano, bez prijekora, kao da je počašćen. No, u njima se ubrzano gasio život. Pao je na prednje noge. Potom se skljokao. Čitav.
Gospodin Žic je pohitao sa svojom britvom. Rasporio je trbuh. Užurbano je izbacivao crijeva i nutarnje organe konja. Najviše je muke imao sa plućima. Bio je vješt. Znao je točno gdje treba zarezati. Za tren su pluća i srce bili vani. Gospodin Žic, niži čovjek, lakoćom je uskočio u praznu duplju. Bože, kako mu je bilo toplo.
Sklopivši oči, opet je vidio preklinjući pogled blagajnice. Mirisao krv kako škropi po novčanicama. Čuo njeno krkljanje. Dodirnuo je novac u pojasu. To mu je donijelo mir. Zaspao je snom pravednika.
Oštra hladnoća parala mu je pluća. Bilo je mračno. Mračno i užasno hladno. Nije se mogao pomaknuti. Sjetio se da je u konju. Svud oko njega je bilo ledeno, smrznuto konjsko tkivo. Jezivo usko. Zapr'o je slabašnim ručicama. Ni makac. Ponovo. Ništa. Polako mu je dolazilo u svijest. Konjsko truplo se na hladnoći ukočilo. Lako je bilo u njega ući dok je bilo toplo. Omanji čovječuljak, skoro pa dječije snage. Shvatio je. Zarobljen je. Ne može napolje. Zaklopio je oči i usnuo.
Gospodin Žic i njegov Sokol ponovo jezde nepreglednim zelenim pašnjacima. Povremeno sretnu blagajnicu. Smiješeći se, pruža novčanice.
|
21.08.2006., ponedjeljak
Đavo u satu
Neki dan, donese Ona sat. Kupila ga negdje na buvljaku. Lijep, starinski sat na navijanje. Ima i zvono. Zidni. Uljudno sam se divio. Mislim se , kog ce nam k. sat, sat na navijanje. Na kompu imam sat, na mobu sat, u autu sat, na uzglavlju sat,,,
- Hoćeš li zabušiti jedan tipal da go objesimo ?
_ Ne mogu sad, pregledavam patente na usa patentnom uredu (dva prozora na iskonu, jedan na iskrici + nadzirem imf).
- Ma daj, šta ti je to, časak , ja sam donijela bušilicu i tiple.
- Dolazim (uredno otipkam brbove na sve prozore).
Stvarno je sat lijep i star. Mehanički, na navijanje. U crno lakirana drvena kutija. Jedino što ga se mora navijati svako 7 dana. Čak sam se navikao i na njegovu zvonjavu. No obuzela me nelagoda. Slutio sam demona u njemu.
Nakon tjedan dana, stao sat.
- Ajde, molim te, navij sat.
- Navij ga sama , pa nije opruga tolko tvrda.
- Ne mogu dohvatiti, premala sam .
- Uzmi stolicu.
- Stolice si rasklimao, bojim se.
Dobrano već bijesan i na Nju i na sat , jednostavno pogasim sve prozore. Zaglumit ću nestanak struje.
Navijem sat, ima sladak ključ, zabode se u rupu na brojčaniku. Lako se vrti.
Konektiram se, iskoče prozori. Živa frka. S kojom si, ti me zapsotavljaš, kenj, kenj,,,
U to, Ona:
- Treba naštimati sat na točno vrijeme, kasni kvarat ure...
- Da draga!
Ostavim ove na prozorima bez riječi.
Ona mi je već namjestila stolicu. Popnem se , stvarno je klimava.
Tad mi , ko munja sine misao, zaglumit ću pad i razbit sat. Nisam do kraja ni smislio plan, već sam izgubio ravnotežu. Sad padam. Definitivno padam, bez glume. Instinktivno se hvatam za sat. Strgao sam ga sa kukice. Letimo zajedno. U padu ga odbacim na kauč. Prostrem se kolko sam težak i širok. Sat udari u kauč i kao od opruge se odbije menI u ledja, najšiljatijim dijelom. Zabolilo me.Gadno.
Dohvatim ga. Pomućena razuma, gledam u brojčanik. Iz stakla, zrcali mi se slika i prilika živog Đavola. Zakrvavljen pogled, lice u grču, ceri se. Sekund kasnije, đavo iz stakla me udario glavom. Razletilo se staklo, đavola nestalo. Tad sam uzvratio. Jednom. Drugi put. U rukama ostala samo po jedna bočna stranica. Odbacio sam to smeće iz ruku. Prekrstio se. Ona me gledala brižno. Niotkud, u rukama joj se stvorila prva pmoć. Nježno je skupljala krv i vadila komadiće stakla,,,
|
24.06.2006., subota
Oda
Kolona duga.
Bučna. Okićena.
Urnebes svirena.
Štektanje mitraljaza.
Nek znaju svi.
Svi.
Sčepala ga,
Za muda.
Naježio sam se.
Kontam , gospe moja, kol'ko će ih bit na brakorazvodnoj.
Ni kuma, ni barjaktara, ni starog svata.
Nikog.
Tiho, o tiho, šaputali su pred sucem odu svojoj sreći.
Posramljeni, kao sjenke lopova u noći,
Pobjegoše u prošlost.
|
06.06.2006., utorak
Radio
-Stigli su tvoji!
-Tko je stigao?
-Pa došli su tvoji, danas je dan za posjete.
-Neka udju!
"Njegovi" je bila staričica, sva u crnom, savijena, naborana. Uplakane oči.
-Mile moj, Mile moj!
Proturila je ruke kroz rešetke, pokušavajući ga dotaknuti. Mile je ustuknuo. Nije ju prepoznao, kao i obično.
-Pa to ti je žena, tvoja supruga. Nježnim glasom rekla je paziteljica.
-Aha, oni su moji. Šta hoćete?
-Mile, mi bi htjeli kupiti radio, šta ti misliš? Smijemo li?
-Ne može, šta ce vam radio, ni ja nemam radio. Siromašni smo, moramo štedjeti.
Mile se naglo počeo crvenjeti, zakolutao je očima, okrenu se na drugu stranu od gvozdenih vrata. Starica je glasno zajecala.
-Posjeta je završena!
Mile je vozio, zasvirao je mobitel.
-Ti si kćeri!
-Tata, tata, on će me silovat, tataaaa!
- Di si?
-Doma!!!
Prekinula se veza. Pojurio je ko olujni vjetar. Nije se obazirao na semafore, pravila, znakovlje... Trebalo je do kuće dvadesetak minuta. Prešao ih je za deset .
Izvadio revolver iz pretinca, potrčao u kuću. U hodniku je čuo jecanje kćeri. Uskočio je kroz pritvorena vrata. Na kauču je ležala njegova kćerka, njegovo zlato, sve njegovo. Nad njom se nadvijala spodoba u tamnom, koluštrave crne kose. Pucao je odmah. Razletila se kosa od snage metka. Mrtvo tijelo se prevrnulo. Onda je ugledao lice. Razrogačene oči, njegova sina.
Absalome, Absalome, sine moj!
Prislonio je revolver na sljepoočnicu.
Sobica je bila sva u bijelom. Topla. Udoban krevet. Masivna čelična vrata. Malen prozorčić. Sve oblo. Meko.
Nije se moglo van.
Pokušavao se sjetiti. Nije išlo. Beskraj žute praznine. U to je stigla paziteljica. Nježno ga je pogledala.
-Tvoj doručak, Mile.
-Prvo tabletice.
- I ove, bravo!
-Sad ćeš papati.
Pažljivo je prinosila kašiku sa zelenom kašicom. Jeo je nezainteresirano. Na trenutak bi nestalo žutila.
-Gdje sam, tko ste vi, zašto ne mogu napolje???
-Mile, smiri se, jedi!
-Neću jesti dok mi ne kažete gdje sam. Krenuo je rukama prema njegovateljici. Odmakla se.
- Ako se ne smiriš, vezat ćemo te . Opet će biti struja.
- Ne, samo struja ne! Bit ću dobar. Proplakao je. Paziteljica je strpljivo prinosila hranu kroz rešetku.
Odbauljao je do kreveta. Sjeo, prislonio ruke na sljepoočnicu. Ta rupa , tu ga je najviše boljelo.
Prolazili su zelenim parkom. Nosio je kćerkicu na vratu. Držala ga za uši. Smijala se, veselo čupkala za kosu. Stali su kod konjića. Ana je uzjahala. Mile je ubacio novčić. Konjić je krenuo galopom. Cijukala je kao pravi kauboj. Kad je rodeo završio, nastavili su gradom držeči se za ruke. Kupio joj sladoled. Pred jednim izlogom, Ana ga potegla.
-Šta je ovo, tata?
-To je radio.
-Hoću radio! Ti si moj najbolji tata, hoću radio!
Odjenom se sve zažutjelo. U sljepoočnici su udarali bubnjevi. Vrištao je.
Privezan remenima ležao je na stolu. Gromovi su prolazili tijelom. Sav se zgrčio. Od jačine bola nije mogao ni dahnuti. Pa opet. O, Bože! I opet. Onda su skinuli elektrode.
-Mile, došli su tvoji!
-Neka uđu!
-Mile moj, Mile moj.
Nije pobjegao. Dotakla mu je kosu naboranim rukama. Milujući. Niz lice starice, tiho su klizile suze. Promucala je plačući.
-Mi bi kupili radio?
- Ne može, moramo štedjeti! Počeo je režati.
Paziteljica je odgurala staricu.
-Zašto, zašto moram to glupo pitanje, svaki put mu pozli?
-Tako je naredio doktor, tako mora biti.
Doktor? Bolnica? On je u bolnici. Nastupila ja tama. Urlao je. Tresao rešteke.
Došli su snažni momci u žutom. Privezali ga za stol. Šokovi su parali organizam.
U jednom trenu je ugledao raširene oči sina. Zakopčan, obučen. Pa nije on silovao sestru, samo ju je tješio, rasplakanu. Trzaj revolvera u ruci. Novi udarac groma . Žuta slika.
Hranila ga paziteljica. Tablete i žuti grah. Volio je grah. Nasmješio se . Paziteljica mu uzvratila osmijehom. Zgrabio ju je . Iznenada. Nije se stigla odmaknuti. Za vrat. Krkljala je.
-Otključaj!
Kimala je pokorno glavom. Jedva je okrenula ključ. Povukao ju je u sobu. Za sobom je zaključao vrata. Pojurio uglačanim hodnikom.
U večernjim vijestima, radio je objavio da je pobjegao opasan duševni bolesnik. I nekakva beznačajna krađa. Provaljeno je u trgovinu elektroničkom opremom.
Ukraden jeftin radio aparat.
,,,
|
01.06.2006., četvrtak
Regal vepar
Krenuli su rano. U terencu su imali sve što im treba. Išli su u lov na divlje svinje. Milanova supruga, Viki, im je poželjela sretan lov. Cesta je bila vlažna. Lovro je vozio pažljivo. Imali su dobra dva sata vožnje do čeke. Milan je pričao viceve. Lovre je bio pomalo zamišljen. Brinulo ga je to sa stanom. Gazda mu je najavio otkaz. Ta silna preseljenja su ga crpila. Njegov najbolji prijatelj i kum, Milan, nije imao tih problema. Naslijedio je golemu kuću. Kuću sa vinogradom i podrumom. He, he, i podrumom.
Prije nekoliko mjeseci Lovro je banuo kod kuma. Milan nije bio doma. Kuma ga je pozvala da uđe, da proba novo vino. Pošli su u podrum, Lovro će pomoći preliti iz bačve. Viki je bila ljepotica. Božanska guza. Sise ko ovće breskve, tvrde. Super noge,vretenaste, kratak minić. Nagnula se preko bačve petljajući nešto oko čepa.
Vidjev gole bedre, Lovro se nije mogao uzdržati. Izvadio ga je. Jednom rukom obgrlio kumu oko pasa, drugom zašao pod minjak. Jednim trzajem je zgulio gaćice. S obje ruke ju je privukao sebi.
-Nemoj Lovro, nemoj!
Otimala se batrgajući nogama u zraku. Neman je već bila u kanjonu njenih bedara.
-Nemoj, Lovro, pusti me, nemoj!
Mrduljajući se, slučajno se namjestila. Zvijer je bila na samom ulazu. Lovro je nemilosrdno privukao. Zacičala je.
-Nemooooj!
Dosegao je samo dno istine. Vlažila se naglo. U tren.
-Nemoj Lovro, nemoooooj stati !
- Jebi me, jebiiii!
Krkljajući su pali po bačvi.
Pazi!
Na izlasku iz oštrog zavoja, na cesti se popriječio kombi. Zakočili su u zadnji čas. Ispred kombija, na sred ceste, gospodin u tamnom odijelu, aktovka u ruci. Sa brežuljka pored, dug rafal. Doslovce je sasjekao gospodina u tamnom. Udarci metaka su ga podizali, sprječavali da padne. Kao da je plesao flamengo. Onda je pao. Na leđa. Dušu je ispustio lako.
Drugi rafal raznio vjetrobransko staklo na kombiju. Lovro je naglo ubacio u rikverc i nestao iz vidika mitraljescu. Obojica su posegli za karabinima na zadnjem sjedištu. Poput tigrova su iskočili i zalegli pokraj ceste. Uskoro su čuli škripu odlazećeg automobila. Pucnjave više nije bilo. Uzalud su se pozorno prikradali, napadač se povukao. Pod zaštitom Milana sa karabinom, Lovro je prišao.
Nesretnik je mirno ležao na sred ceste. Mrtav. Košuljom mu cvjetalo nekoliko crvenih karanfila. Blijed pogled, direkt na nebo. Pod miškom, neupotrijebljen, težak revolver. Aktovka se rastvorila, prepuna love. Pokupio je aktovku. Bojeći se zasjede, okrenuli su natrag. Vratili se do prvog raskrižja i skrenuli. Što dalje od poprišta! Vozili sporednim putovima. Ubrzo zašli u šumovit kraj. Daleko od ikakva naselja i glavnih cesta. Nadali se, i bez policijskih patrola.
Na radiju su čuli vijest o mafijaškom obračunu . Navodno je nastradao narkoboss. Policija je blokirala čitavo područje. U potragu su uključeni i helikopteri.
Prebrojali su lovu. Golema svota. Lovre se već vidio u velikom stanu. Milanu se čitav događaj nije baš svidio. Vidio je kako Lovri sijaju oči na novac. Bojao se tog pogleda.
Odlučili su zakopati kovčeg. Svaki čas ih je mogla presresti patrola. Zakopavši, zakopali su i problem. S tom stvari oni više ni nemaju ništa.. Nastavit će lov na divlje svinje. Sad, kad lova više nije bila medju njima, lakše se disalo.
Lovro je zamjetio da mu se kum ušutio. O čemu li razmišlja. Čega li se boji. Vidljivo je bio zabrinut.
- Ništa ne brini , sve će biti ok.
- Ne brinem se ja. Brine policija.
- Pa nitko ništa ne zna , kako da nas povežu?
- Oni uvijek povežu, a kad nas povežu, neće samo uzet lovu, nego će nam natovariti i ubojstvo. Najbolje da vratimo lovu i sve prijavimo.
- Ti si lud! Ovol'ku lovu da im damo. Pa, to je naša lova. Ni mrtav. To je moj stan. Lako je tebi , ti imaš kuću. I kuću i ženu. A ja, ja prvog moram seliti.
Na ovo, 'i ženu', Milana je zahvatila čudna jeza. Sjetio se čudnih izbivanja svoje drage Viki. Čudnih sredjivanje. Svih onih tobož ogovaranja, njihova kuma. Sve mu je u tren bilo jasno. I ono dvosmileno poštarevo smješkanje. Sve, sve, sve.
Zalazili su sve dublje u šumu. Jedva da se još ta oputina tako mogla nazvati. Stigli su do kraja puteljka. Dalje se nije moglo. Pronašli su širinu i okrenuli terenca. Odlučili su se tu zaustaviti. Šutke su raspremali opremu za lov. Milan je pažljivo provjerio karabin. Divlje svinje su jako opasne.
Došli su do obližnje uzvisine. Raširio se pogled. Na drugoj strani, golemi travnjaci svud izrovani. Našli su se posred zemlje divljih svinja.
Lovro se smiješio. Milan je i dalje bio zabrinut. Njegova Viki, njegov prijatelj, kum. Ne, ne može to prihvatiti.
Onda se prolomila jeziva skika. Zaledila se krv u srcu. Urlici svud oko njih. Desetak crnih tristokilaša jurišalo je k njima. Ružne ogromne kljove. Čekinjaste perjanice, ulijevale su strah. Dobro se osjecao divlji zadah. Smrad i roktanje. Pucali su s boka, bez ciljanja. Nekoliko krmadi je popadalo. Ostali su zastali, kao da su vijećali, a onda se uz roktanje okrenuli. Zavukli su se u šumarak.
Sad su svinje promjenile taktiku . Svako malo bi po jedan krmak jurnuo k njima. Lovro i Milan bi odmah pripucali. Tad bi se svinja povukla u šumu. No, nestajalo je streljiva.
Svega još nekoliko metaka.
Pohitali su k vozilu. Tamo su imali dovoljno streljiva. Lovro je brže trčao. Milan je trčao natraške osmatrajuči svinje. Najprije će Milan štititi Lovru, a kad se dokopa streljiva on će osigurati Milanov uzmak.
Lovro je već grabio kutiju streljiva kad je začuo dva hica. Više Milan nema streljiva.
Napunio je karabin. Milan je trčao k'o vjetar. Bacio je pušku
Iza njega pet-šest dobro ugojenih veprova. U galopu. Siktali su.
Točno na vatrenoj crti, i Milan i progonitelji. Lovro je bio vrstan strijelac, bez teškoća je mogao pucati kumu oko glave. Nišanio je , zapravo gledao, kroz snajperski durbin.
Začuo je Viki kako stenje.
-Jebi me, jebiiii!
Ubadao je snažno. Kroz glavu mu je sijevnulo. Viki bi mogla naslijediti kuću. Viki je njegova. I kuća bi bila njegova. Ta, tko će znati. Lovačka greška!
-Jebi, me jebiii!
Iz durbina ga preklinjao Milanov pogled.
- Pucaj, kume pucaj!
Prvi vepar je bio na desetak metara.
- Pucaj!
Viki je sad ispuštala čudne zvuke. Muzla ga je. Kao rukom.
-Lovroooo, svršavaaam!
-Pucaj!
Opalio je. Na spoju obrva, na časak je ugledao svjetlo.. Onda je nešto crno pokuljalo. Tren kasnije u durbinu ga vise nije bilo. Pao je. Prvi vepar je zario debele kljove u Milanov trbuh. Bio je mrtav još na nogama.
Viki se u zadnji čas izmakla, okrenula. Po sisama je primila prvi rafal. Lovro je roktao ko vepar.
S leđa je osjetio poznat smrad. Jednim ugrizom, regal vepar mu je odvalio pola utrobe.
Stenjala je.
- Daj Lovro, daaaaj!
Iz njega je šikljalo.
Još jedan par smrdljivih čeljusti mu se zaklopio preko lica. Odvratan beskraj smrdljive tame.
,,,
|
26.05.2006., petak
Tipkali smo relativno kratko. Svega nekoliko sati. Odmah smo skontali da smo jedno za drugo. Točno je znala što hoće. Bez uvijanja. Oborila me odlučnošću. Volim cure koje se ne prenemažu. Istina, volim i one druge. Tražila je hitnu kavu. No, malo smo podaleko. Ona je iz Zagreba. Ne vozi mi se iz Splita za kavu. Shvatila je. Njena zadnja ponuda, jeb na pola puta. Tunel Sveti Rok. Dogovoreno. Subota, točno u podne.
Došla subota. Ne da mi se. Jarče bože! Ostario, koji li kurac. Lijen? Ne, nemam volje. Jebi se, kretanu! Nemam muda nazvat, otkazat... Osjećam se ko svinja. Poslat ću sms. Osam je sati, nije još krenula. Valjda nije. Pošaljem jedan, ubrzo još jedan, pa još jedan. Odgovora nema. Šaljem još nekoliko. Ne odgovara. Konačno se drznem nazvati. ‘Mobilni telefon je isključen...’
Zivkam tako, esemesiram, tražim po netu. Jedanaest je sati. Zove ona. Kod Gospića je. Ne, nikakav sms nije primila. Inače, nešto joj sjebano s smsovima, ne prima ih nikako. Zazvoni moj stabilni telefon.
- Pa ti nisi ni krenuo?!
-Imam problema...
-Znala sam, znala! Svi ste vi na riječima jaki, obične pičkice, pizda vam materina!
Osjecao sam golemi sram. Zemljo otvori se! Baš sam štene! Šta je meni ovo trebalo. Ipak nisam toliko krme. Ne mogu joj to napraviti. Ne!
-Hej!
-Da, dragi!
-Krećem!
Tuširanje, dva minuta, izbrijavanje pola minuta. Remen na hlačama sam zakopčao na naplatnoj kućici autoputa. Kazaljka je pokazivala dvjestodvadeset. Dlanovi su se znojili od napetosti. Skoro pa ću stići. Nazvala je. Sve ona zna.
- Daj, smanji malo brzinu! Trebaš mi čitav!
Poslušao sam.
Prošišala je tunel. Sreli se blizu Maslenice. Čekala me na štekatu na rivi. Mahala iz daleka.
Više mi nije bilo žao. Čemu opis. The Pička! Gledali se zaljubljeno. Slutio sam skoru radost. Čitav štekat je mirisao na jeb. Osjetio sam njenu cipelu kako mi klizi bedrom. Volio sam je. Iskreno. Predano.
-Da se divimo prirodi?
-Da draga !
Neki vrag mi nije dao mira. Garant je to bio sam gospodin Đavo. Dok smo ustajali od stola, pošaljem joj po ko zna koji put sms. Mob se uredno oglasio.
Ne bu mene nitko jebal!
Krenuo sam prema svom autu.
,,,
|
22.05.2006., ponedjeljak
Gospica
Crveno.
Semafor, Vukovarska. U sjajnom mercedesu. Stao sam. Pritrčala malena djevočica,4-5 godina. Prljavi dronjci. Lice umiveno. Bakrene oči. Ako postoje anđeli, garant su cigani. Ispružena rukica.
Zbunjen, dodam joj sliku gospice. Uzela ju je, da me ne uvrijedi, prijekornog pogleda. Otrčala je do auta iza mene.
Stojadin, sav se raspada. Čovjek vadi punu šaku sitniša. Kakav radostan vrisak! S obje ruke je primila milodar. Gospica je pala. U blato, pod točak. Sama, napuštena. Suza na njenom oku.
Zeleno,,,
|
22.02.2006., srijeda
Da se ne zaboravi, stara priča
Podmoskovske večeri
- Zašto me uporno slijedite, gospodine?
- Lijepi ste gospo!
- I?
- Želim Vas jebat!
Razmišljala je nanosekundu. Džentlemeski sam se prignuo, isturivši lice da olakšam šamar. Odustala je u pola zamaha. Nasmiješila se. Posegnula u torbicu, ispružila mi vizitku.
- Sad me pustite, žurim u kupovinu!
Šef sale dopratio nas do stola. Pohvalio se, gostuje ruski gudački orkestar.
Naručimo, ponos kuće, 'Kozačka sablja'. Uskoro, živ kozak, bez konja, sa isukanom sabljom juriša k našem stolu. Nanizani na sablju mirisali su kotleti.
Mahnem Rusima. 'Rusi', crni k'o mudo od magarca, zlatan zub. Dama bi željela 'Podmoskovske Večeri'. Prva violina na njeno uho. Izujem desnu cipelu. Skinem i čarapu.
U tišini nestaje svaki glas,
sve je sada zamrlo vec.
Kad bi znali vi, dragi drugovi,
Podmoskovske večeri.
Blago se nagnem unazad, ispružim nogu. Kao slijepac, bauljam u mraku njenih bedara.
Dok me tražiš ti u noći toj,
i dok ruku pružaš mi ti.
Znaj da teško je, teško je reći sve,
što sad nosim u srcu svom
Učinilo mi se, raširila je noge. Osjećam na palcu mekoću ljepote.
Ustala je! Svečano. Kao da sviraju himnu. U čudu, pogledam prema 'rusima'. Stari cigo je izvlačio, dubokim basom,
U daljini zora se budi već,
davno mjesec skrio se blijed.
Ne zaboravi, nikada mila ti
podmoskovske večeri.
Otišla je prema izlazu. Marševskim korakom. Prva violina, zalijepljena za njeno uho. Pohitam za njom, bosom nogom, šepajući. Za nama orkestar i šef sale. Smješkao se slatko. Nosio je cipelu i račun. Jedva sam ju nagurao u auto.
Kod glavnog kolodvora stanem, kupim dvoje ćevape. Meni s lukom, njoj s ajvarom. Jeli smo u vožnji. Parkiram u mraku, blizu njene kuće.
- There's no such thing as a free lunch,,,
- Jebo te lunch, smrdljivi ćevapi!
- Sama si kriva! Puši!
- No way!
Izvadio sam ga.
- Zini!
- Bogo moj!
U tišini noći, za mršava mjeseca, roktalo je nedoklano krme.
Ujutro, u kupaonici gledam ga. Mene gleda nekoliko crvenih točkica. Protrnuo sam.
No free blowjob.
- Jebo je ajvar!
,,,
|
17.02.2006., petak
Da se ne zaboravi, stara priča
Djevojčica sa golubovima
Sjetih se.
Prije mnogo ljeta, dolazio sam u gradski park hranit golubove. Imao sam svoje drugove. Svaki dan me veselo dočekivali. Napričali bi se. Idila. Jednom nema mojih dragih . Na drugoj klupi, djevojče hrani moje prijatelje. Svi kod nje. Šta im priča, šta li im daje, svi me iznevjeriše. Sutra, ista priča , otela moje golubove. Popizdio sam.
Donesem sezam. Vole sezam. Ludi za njim. Svi kod mene. Cura gleda. Vidio sam suze na njenom licu. Samo gleda. Sjedi. Tužno. Bilo mi žao. Sutra nisam donio sezam. Došao sam na klupicu do cure. Smješkala se. I ja sam se smješio. Tako par dana, pokušavam nešto reći, ne reagira. Jedan dan donesem joj sladoled. Uzela ga i nasmješila se, ispustila čudne grlene zvuke. Pokazivala mi je na uho. Skontao sam, gluhonjema. Nisam znao "ručni jezik", samo sam se glupo smješkao.
Bila mi je jako draga. Jednom mi prišla i cmoknula u obraz. Bio sam na nebu. Sutra sam se naoružao čokoladnim napolitankama. No, nje nema. Nema je ni preksutra. Ni kasnije. Nema je.
Nakon nekoliko dana pročitam u novinama: "Stanje gluhonijeme djevojčice kritično. Roditelji dali pristanak da se skine s aparata. Vozač kamiona pronađen i uhapšen",,,
|
14.02.2006., utorak
Da se ne zaboravi, stara priča
STOP
Ćet ljubav. Ona iz obližnjeg gradića. Sutkinja za prekršaje. Poznata. Ne smije u hotel. Nema veze, imam jurišni kombi za emerđensi dejstva. Dolazim, navodimo se mobitelima. Uskače na skrovitom mjestu direktno u tovarni prostor. Vozim u šumu. Palimo se mobom. Prešao samo k njoj.. Lete krpice, k'o dva pitbula u finalu.
-Stavi gumu!
-Jebala te guma, imam samo rezervnu od kombija.
Ne jebe. Hoće gumu. Navlačim hlače. Jurim. Pumpna stanica. Istrčavam gol do pojasa. Šator ispred mene. Na blagajni cura. Smješka se. Ima gumu. Brzo natrag. Llak k'o vjetar.
- Stop!
- Vozili ste...
- Istina , žuri mi se , evo 100 kn za piće dečki.
- Ne može, ovo je za suca.
- Ok, pišite.
- Šta vozite, otvorite tovarni prostor!
- E ne može, tovar je specijalan.
- Otvaraj!
- Ne otvaraj, pobij kurvine sinove!
- Pobij ih ti!
Otvorio sam, gola, nabila torbicu na glavu, sva zgrčena. Tresla se od straha. Nježno sam je milovao i tješio.
- Ta, ne pozna te svaki policajac golu!
Od jeba nije bilo ništa, kazna nikad došla.
Jebiga,,,
|
10.02.2006., petak
Da se ne zaboravi, stara priča
Ćela
Upoznao sam je na forumu. Sve po protokolu. Dugi nježniPM-ovi, tipkanja, telefoniranja, slike, drkanja,,, Što tko voli? Ja volim ćelavicu. Ok, ispunit će mi želju.
Konačno se nalazimo. Večerica, romatičan restorančić, birana vina, svirka, ruža. Divota. Radujem se životu. U trenu zanosa, spustim ruku dolje. Ne, nije odmakla, raširila je pokorno. Baš sam sretan.
Užas! Džungla!
Mrak na oči. Prsti su se sami stisli, k'o grajfer. Svom snagom. Vrisnula je . Nisam ispuštao. Sad je već urlala. Zalijevala me vinom,grebala. No, nisam ispuštao. Čitava sala na nogama. Priskočili konobari, redari,,, Oteli me od nje. Zalud sam im pokazivao korpus delikti medju mojim prstima, pozamašan busen crnih dlaka. Zalud sam vikao da je obećala. Iznijeli me.
Eto,,,
|
03.02.2006., petak
Da se ne zaboravi, stara priča
KAD SE BUS NIJE ZAUSTAVIO NA STANICI
Upoznali se telefonom, krivi broj. Išli na večeru. Ona cijelo vrijeme tipka sms. I dok jede. Šutio sam, nešto sam probao tipkat, ne ide me.
Sjeli u auto, treća, liva na volan, desna noge. Nije se opirala, tipkala je sms. Petljao sam oko gaćica, jedva se razdvojile. Bila je mokra. Valjda tip zna sastavljati porukice. Vozim, ne žuri mi se, relativna vlaga 100 %. Ona tipka.
Sustiže nas prometov bus (Split). Vozimo paralelno. Duge noge, koljena na pretincu. Dobrano raširila, ful pristup. Desnica radi neumorno, dva prsta. Tipka. Šofer busa je sad na metar iznad njenih koljena. Kurvin sin ne gleda naprijed, ravna se po mojoj voznji. Ona tipka, frajer je stvarno dobar, dolje je pacifik, Marijanska Brazda.
Prolazimo pored autobusne stanice. Šoferu ne pada na pamet da stane. Frajeru ide odlično, počela je trest koljenima, tipka. Koncentriram se maksimalno na pravac. Bus je pun putnka , ja vozim.
Šofer je otvorio prozor, glava vani, samo što nije ušao u mercedes. Evo je, evo. Dolazi. Guram i palac. Jebiga. Koljena udaraju o krov frenetično. Bus se opasno bliži, svira...Panično ubacujem u drugu livom rukom, pun gas. Prepustam bus šoferu. Putnici su odahnuli.
Više vrijedi jedan njegov prst na tipkici neg' moja čet'ri u pičkici. Ne tipka više, jebo je zagrebčanin,,,
|
20.01.2006., petak
24.10.2005., ponedjeljak
Odabran
Zdravo Štef, DK je!
Zdravo, DK, pa de si ti, kak je kod tebe dole?
Ide, može i gore, kako si ti, kako agencija?
Onak, jebe me šećer.
Jebiga Štef, pripazi na ugljične hidrate.
Sad sam maznul dva piletaL
Piletina je ok , nemoj kruh,
Ma i kilo kruha, i pola gajbe žuje,,,
Jebote, pa tko će me snabdijevati uskipjelim kokama ako mi rikneš.
E, imam nekaj za tebe, DK.
Davaj!
Imam tu jedna bračni par, ne mogu imat djece, navodno je muž u kurcu. Ona hoće rodit. Po svemu kaj traže, odgovaraš samo ti.
Štef, ne jebi, znam da šteliš, al' lipo je čut.
Ma daju i soma ojra, tu me buš pripazil, znaš kak su grdi računi ,,,
Ok Štef, lova nije problem. Šta zahtijevaju.
Ono, crn, visok, snažan, pametan. I dama bi nešto za njenu dušu , malo deblji, jel', ovo ne smije muž znati. I da , DK, mogao sam ovo i Zdravku dat.
Kužim stari moj, kužim , dobit ćeš lovu. A ona, jel' čemu?
Komad! Komadina, 24 godine, plavuša, kipuća petica, guza, noga,
Ljubim te Štef, daj im moj broj!
Za pola sata, cvrkutav glasić, mazno. Da, poslat će sliku. Soma ću dobit kod njih. Trebam biti sedam dana, dok traje ovulacija. Muž će negdje ispariti.
Život je lijep!
Pa koji je tebi kurac, DK? Jes' ti gladan pičke, jes' ti gladan kruha? Šta če ti ta lova? Tvoje dijete da raste tamo negdje, bez oca! ????!!! Mislim se. Sve manje mi se sviđa projekt.
Ne! Neću! Definitivno neću!
Došlo doba da se pravi tuđu djecu. Zove ona. Preksutra bih trebao biti kod nje. Sve su pripremili.
Gospođo, ja sam se predomislio!
Kako predomislio, :( ok, dobit ćeš dvije tisuće eura.
Gospođo, nije stvar u lovi, psiha.
Njen odgovor nije za vaše fine uši. Klik.
Prošlo mjesec dana, neka stranka želi razgovor o poslu.
Hotel Split. Lipa, ko Majdakova Biba. Vila. Sise prkose kurcu.
Iz Zagreba je. Otvara predstavništvo u Splitu. Nije još sredila papire. Naravno, ja mogu sve poslove obaviti. Baš sve. Pređemo u njenu sobu.
Ona voli bez gume. I ja.
Vitka jedrilica na pučini. Oluja. More ječi. Propinje se. Golemi valovi prekrivaju pramac. Potpuno nestaje u moru, da bi sekund' kasnije izronio. Sa boka na bok. A onda opet, potop. Gospe moja! U zadnji tren izvukoh sidro. Po krmi, bijela pjena.
Neeeeeeeee!
Shvatio sam. Bila je Ona. Ostali smo sedam dana. Pristala je na gumu. Mužu će reći, bedlak,,,
|
08.10.2005., subota
Saxofon
Sveto mjesto Žnjan. Splitski fukodrom. Južina. Noć. Pun mjesec. Skoro k'o dan. Najbrži valovi razbijaju se o razlokano kamenje. Nekoliko parova sprema se njihati automobile. Negdje iz pravca mora, razliježe se divna glazba. Nešto savršeno lijepo, uhu milo. Tako je zamamna bila svirka, da su parovi zaboravili zašto su došli. Onako, ragolićeni požurili su na obalu. Nježni, čudesni tonovi su ih vukli kao magnet.
Na obali, na jednom kamenu, sjedio je On. Bez križa. Gol. Zlatna brada. Erekcija. Puhao je sax. Posjedali su blizu Njega. Uživalli su. On ih nije primjećivao. Samo je svirao. Preplavilo ih blaženstvo. Neka viša dimenzija čulnosti.
Jedna djevojka, reklo bi se najljepša, prišla mu. Klekla. Noge u moru. Puhala je saks. Svi su se smiješili. Tiho je kružio dim. Povremeno bi neki veći val zapljusnuo curinu guzu. Tisuće malih potočića bi se slijevalo niz njene obline. To je nije ometalo. Publika u transu. Šum mora, umilni zvuci saksofona i curino guglanje stapalo se u savršenu harmoniju.
Iz saksa se začuo čudan zvuk, kao nekakvo pištanje, il' je to bio jecaj?! Djeva je užurbano treskala glavom. Mokra kosa je letala na sve strane. I tad. Nesta čarolije. Više nije bilo svirača ni saxofona. Svjedočio je samo bijeli smješak na licu radosne žene.
,,,
|
01.10.2005., subota
Mudrac
Gospođa Bat je imala uspješan život. Dobar posao, bogat muž, kuća, auto, vikendica, pristup u elitu...Tijelom je bila više nego zadovoljna. Nitko joj ne bi dao tridesetpet. Sise se još inatile. Guza, tvrda, sa sljedbenicima. Ponekad bi je slijedili preko čitava grada. Uredno je išla na timarenje. Masaže, saune, sve, sve. Reklo bi se, idila.
Imala je samo jedan problemčić. Zapravo, to je njoj bio golem problem. Naime, nikako nije mogla pronaći svoj orgazam. Vi mislite da ga je izgubila, ne, nikad ga nije ni imala. Jednostavn, nije joj išlo.
Nije ona lijena žena, ne. Dala si je truda. Probala je sve i svašta. Mnogi su stručnjaci pokušavali riješiti njen problem. Bila je i sa mladim i sa mlađim. Sa starijim i starcima. Mekim i tvrdim. Debelim i duljim. No nije išlo. Probala je i uzbudljiva mjesta. U kazalištu, na utakmici reprezentacije. Probala je i ispod bine rock koncerta. Ništa. Ništa!
Od kolegice je prvi put čula za Mudraca. Slutila je, još jedna zabluda. No, bila je uporna. Probat će i to. Sve su se dogovorili. Primit će je.
Skormna kućica na osami. Mudrac, starčić, krhka tijela. Sijeda kosa i brada. Žućkaste pjege po rukama. Nemirne, lisičije oči. Pomislila je, koga će ovaj usvršit. Al, neka, i to ce isprobat.
-Skinite se gospođo, do pasa!
Počela je petljat oko bluze.
-Donji dio!
-Pa, imam dobre sise.
- Ne zanimaju me, skinite suknju i gaćice.
-Gdje su euri, gospođo?
- Samo tren.
Izvadila je tisuću eura u apoenima od po deset.
Mudrac ih je stao listati, na čudan način slagati.
- To je originlno pakovanje, iz banke, sto komada...
-Šuti!
Polako je slagao novčanice u oblik valjka. Dobivši kompaktan valjak, Mudrac je sve povezao tankim konopčićem.
-Primite se za stol, polegnite.
Pokorno je poslušala.
Ugledao je pustinju. Malena oaza, s palmom. S dva prsta je rastvorio knjigu mudrosti. Namjestio je novčani tuljak i snažno gurnuo.
Preplavilo je blaženstvo. Mudrac je gurao snažno, više nije bila suha.
Ljuljala je guzom, uzvraćala. Režala kao divlja zvijer. Osjećala je kako je grije taj smotak love. Nabio bi ga cijelog, da bi nestao. Onda bi povukao za konopčić, do pola ga izvadio. Ponovo bi nestao.
Tisuće mravi se pelo njenim nogama sve do stegna. Onda se čarobni smotak u njoj zapalio. Gorjela joj. Sva se zapalila. Tresla se. Zubima je grizla stol. Urlala. Umrla je.
Starčić je sjedio na stolici i smješio se.
Zahvalno je klekla pred njega. Odbio ju je.
-Za tebe je ovo.
Dodao joj talisman.
-Kako ste znali, kako ste samo znali ?
-To svi znaju!
,,,
|
17.06.2005., petak
Bonanca
Popodne. Dosadno, k'o život. Gospodin Žulj je drijemao na kauču. Televizor je tiho žuborio. Prenulo ga zvono na vratima.
- Uđite!
- Slobodno?
- Od četr'spete. Uđite! O, to si ti susjeda Verice, šta se snebivaš!
- Jel' Anđa doma? Došla sam na kavu.
- Nije, otišla je kod mojih, nekakvi radovi na selu, dolazi preksutra. Možemo i nas dvoje jednom popiti kavu. Ako bi ti zakuhala, ja sam nevješt.
- Nema problema.
Gosopodin Žulj je sa zanimanjem pratio njihanje oveće guze gospođe Verice. Na tren je promislio, da, bila bi to čista suprotnost mini guzi njegove Anđe. Brzo je pronašla đezvu i kavu. Za čas se pušila na stolu. Nekako je bolje mirisala nego Anđina.
- Blago vama, vi uvijek nešto dobijete sa sela, mi ništa.
- Ajd, ajd, pa tvoj ima penziju, može raditi u fušu.
- Može vraga, sad su zaoštrili rad na crno, a njegova invalidska ne može spojit s krajem, ma kol'ko se odricali.
- Jebote Verice, ja vas ne kužim. Vas, žene . Kad se udajete samo na ljubav mislite. Trebale bi, bar malčice, srce ostaviti po starni, malo računati...
- Ma tko, kakva ljubav? Ne zajebaji! Ljubav ne postoji! To su te slagali.
- Ne, nisu, evo ja volim Anđu i ona voli mene.
- Voli tvoju lovu. Nek samo jednom ne zaradiš, pa ćeš vidjet di je ljubav.
- Ma nije tako. I ti si se udala za svoga, a nije imao ništa. Zar to nije udaja iz ljubavi?
- Zajebala sam se, mislila sam, inženjer, bit će love, a ono šipak.
- Nisi ga voljela ?
- Žene ti ne vole dragi moj, žene vole lovu. Pošto nije lijepo priznati da smo gramzive, mi to krstimo, "ljubavlju". Jesi li ti negdje vidio da se neka udala za penu il klošara. To ne postoji, urazumi se. Sve žene su kurve. Najčešća prostitucija je ona, brakom. Spusti se sa ružičastih oblaka. Da bi te žena voljela, moraš imat lovu, ili barem biti izgledna prilika koja obećava lovu.
Život u sigurnosti, to mi volimo. To je nama nagonski, zbog djece. Ja sam se zajebala, ovaj moj tuntle, osim diplome nema ništa. Nesposoban totalno. Još je sredio invaliditet, da bar radi. Di mi je samo pamet bila.
- Ipak, mislim da je ženama lakše, sjedite na zlatnom rudniku.
- Kako to misliš?
- Kako si čula.
- Jebote "zlatni rudnik"! Ti misliš da bi netko nešto dao za ove moje sise? Pa, prevelike su?
- Nisu, super su!
Gospodin Žulj nije osjetio fino pletivo u koju je počeo zapadati. Nastavio je u đentlemenskom tonu. Kakav hlebinac!
- Gospođo Verice, ti si prekrasna žena! Svatko bi te poželio.
- Da, da. Mogu dobit sto kuna, ko one jadne Ukrajinke.
- Tebi bi dali sto ojra. Predivno izgledaš, saplitao se Žulj sve više.
- Sto eura?! Netko bi dao za ovu moju guzu, sto eura ?!
- Svakako, bi! Odgovorno tvrdim, bi!
- I Ti bi dao ?!
Sad se stupica zatvorila. Gospodin Žulj je shvatio 'koliko je sati', da ne uvrijedi Vericu, nije se imalo kud. Mislio je, neće ići tako daleko.
- Dao bih, da!
- Šališ se s vremešnom gospođom, nije fer!
- Ne, ne šalim se! Ja sam iskren, iskren i ozbiljan.
Pogledala ga direkt u oči. Bez srama.
- Vadi pare!
Kretenu, tako ti i treba, mislio si je gospodin Žulj, posegnuo za lisnicom, izvadio stotku, bacio na stol.
Verica se ustala, stala skidati gornji dio. Za čas su se zaklatile teške Petice. Vidjev, gospodin Žulj više nije žalio stotke. Otkopčao je remen. Verica je upravo izlazila iz gaćica na podu. Prihvatila se objema rukama. Naprčila guzu.
- Žuljaj, da zaradim pošteno!
Sama ga namjesitla . Privukla za muda. Sad stvarno više nije imao kud. Nježno je gudio.
- Jebi me snažno, ne želim milostinju!
Žulj se razgoropadio. Udarao. Stol je poskakivao. Uzvraćala. Svaki udarac, jedan stisak. Muzla ga. Jecala tiho. Dolje su zvonila 'Zvona moga grada'. Uspoređivao je guze. Nije sve u vitkosti.
Zapanjujuće uska. Drobila ga. Spašavao se brojeći u sebi. Eur po eur. Dalje od sto nije mogao izdržati. Verica je urlala:
- Jebi kurvu, svu me razjebi.
Izsukao ga. Jecajući bolno, obijelio guzu.
- Bio si dobar, svinjo!
Ušetala u gaćice, digla ih, zasvrdlila guzom, spustila suknju. Cmoknula ga.
- Baš mi je ovo trebalo, hvala na kavi, susjed!
- Gospođo Verice, tvoja stotka?!
- Pa nisam kurva, ovo je iz ljubavi!
Hihotajući, zalupila vratima.
,,,
|
18.05.2005., srijeda
09.05.2005., ponedjeljak
Sloboda žene
Tijekom minulih stoljeća bitno se popravila sloboda žene. Sloboda žene se ne doživljava samo u pravu na glasovanje, pravu na rad, veš mašini... Ženama nedostaje i temeljna sloboda i pravo sisavaca,
PRAVO NA JEB
Muškarci to pravo oduvijek imaju, kad jebu oni su "muškarčine". Žene, žene ako se jebu, drolje su.
Žene se mogu "legalno" jebat samo u braku. "Barely legal" u ljubavi.
Zbog takvog moralističkog odgoja i na nesreću još uvijek golemog stava okoline, žene su prinuđenje "legalizirati" jeb.
Legaliziraju jeb lažnom ljubavi. Naravno muškarci osjećaju tu nuždu kod žena i surađuju. "Voliš li me dragi? Volim te draga! Jebi me!"
One, dakako, znaju da muškarci lažu. No, svejedno trebaju tu laž.
Laž, kao licenca za jeb.
Najveća šteta nepostojanja prava žena na jeb, odražava se u patnji silovanih žena. Sam silovatelj čini maleni dio zla. Glavnina psihičke boli žene dolazi od moralizma, osude okoline, samim tim samoosude žene. Iako protiv njene volje, žena se "prtotupravno" jebala. Osjeća golemu krivnju. Pati.
Silovanje, ako je izvedeno bez ozljeda, bez trudnoće, bez zaraze, fizički je bolno isto kao i jeb na suho. Psihička bol je puno, puno gora.
Zamjenimo na trenutak uloge. Silovan muškarac!? Apsurd! Njegova psihička bol ne postoji. Zašto? Zato jer muškarac ima pravo na jeb. I silovan muškarac (od žene)je "muškarčina". Dok, sasvim krivo, silovana žena je "drolja". Sjetimo se, "pa onako odjevena, šta si ona umišlja, i trebalo ju je silovati" ?!?!?! Ona, silovana, to zna. Samooptužbom se izjeda i teško psihički pati.
Pogledajmo sad silovanog muškarca. Silovanog od strane drugog muškarca. Na takav jeb (homoseksualan), moralistički, nema pravo ni muškarac. Ponovo imamo pojavu psihičke boli, jer silovani zna da nema pravo na takav jeb.
Sve to dolazi iz šovinizma muške krmadi: "Jebat ću sve, moju nitko!"
Oslobodimo žene!
Dajmo im! Neka se jebu!
|
23.04.2005., subota
Regal vepar
Krenuli su rano. U terencu su imali sve što im treba. Išli su u lov na divlje svinje. Milanova supruga, Viki, im je poželjela sretan lov. Cesta je bila vlažna. Lovro je vozio pažljivo. Imali su dobra dva sata vožnje do čeke. Milan je pričao viceve. Lovre je bio pomalo zamišljen. Brinulo ga je to sa stanom. Gazda mu je najavio otkaz. Ta silna preseljenja su ga crpila. Njegov najbolji prijatelj i kum, Milan, nije imao tih problema. Naslijedio je golemu kuću. Kuću sa vinogradom i podrumom. He, he, i podrumom.
Prije nekoliko mjeseci Lovro je banuo kod kuma. Milan nije bio doma. Kuma ga je pozvala da uđe, da proba novo vino. Pošli su u podrum, Lovro će pomoći preliti iz bačve. Viki je bila ljepotica. Božanska guza. Sise ko ovće breskve, tvrde. Super noge,vretenaste, kratak minić. Nagnula se preko bačve petljajući nešto oko čepa.
Vidjev gole bedre, Lovro se nije mogao uzdržati. Izvadio ga je. Jednom rukom obgrlio kumu oko pasa, drugom zašao pod minjak. Jednim trzajem je zgulio gaćice. S obje ruke ju je privukao sebi.
-Nemoj Lovro, nemoj!
Otimala se batrgajući nogama u zraku. Neman je već bila u kanjonu njenih bedara.
-Nemoj, Lovro, pusti me, nemoj!
Mrduljajući se, slučajno se namjestila. Zvijer je bila na samom ulazu. Lovro je nemilosrdno privukao. Zacičala je.
-Nemooooj!
Dosegao je samo dno istine. Vlažila se naglo. U tren.
-Nemoj Lovro, nemoooooj stati !
- Jebi me, jebiiii!
Krkljajući su pali po bačvi.
Pazi!
Na izlasku iz oštrog zavoja, na cesti se popriječio kombi. Zakočili su u zadnji čas. Ispred kombija, na sred ceste, gospodin u tamnom odijelu, aktovka u ruci. Sa brežuljka pored, dug rafal. Doslovce je sasjekao gospodina u tamnom. Udarci metaka su ga podizali, sprječavali da padne. Kao da je plesao flamengo. Onda je pao. Na leđa. Dušu je ispustio lako.
Drugi rafal raznio vjetrobransko staklo na kombiju. Lovro je naglo ubacio u rikverc i nestao iz vidika mitraljescu. Obojica su posegli za karabinima na zadnjem sjedištu. Poput tigrova su iskočili i zalegli pokraj ceste. Uskoro su čuli škripu odlazećeg automobila. Pucnjave više nije bilo. Uzalud su se pozorno prikradali, napadač se povukao. Pod zaštitom Milana sa karabinom, Lovro je prišao.
Nesretnik je mirno ležao na sred ceste. Mrtav. Košuljom mu cvjetalo nekoliko crvenih karanfila. Blijed pogled, direkt na nebo. Pod miškom, neupotrijebljen, težak revolver. Aktovka se rastvorila, prepuna love. Pokupio je aktovku. Bojeći se zasjede, okrenuli su natrag. Vratili se do prvog raskrižja i skrenuli. Što dalje od poprišta! Vozili sporednim putovima. Ubrzo zašli u šumovit kraj. Daleko od ikakva naselja i glavnih cesta. Nadali se, i bez policijskih patrola.
Na radiju su čuli vijest o mafijaškom obračunu . Navodno je nastradao narkoboss. Policija je blokirala čitavo područje. U potragu su uključeni i helikopteri.
Prebrojali su lovu. Golema svota. Lovre se već vidio u velikom stanu. Milanu se čitav događaj nije baš svidio. Vidio je kako Lovri sijaju oči na novac. Bojao se tog pogleda.
Odlučili su zakopati kovčeg. Svaki čas ih je mogla presresti patrola. Zakopavši, zakopali su i problem. S tom stvari oni više ni nemaju ništa.. Nastavit će lov na divlje svinje. Sad, kad lova više nije bila medju njima, lakše se disalo.
Lovro je zamjetio da mu se kum ušutio. O čemu li razmišlja. Čega li se boji. Vidljivo je bio zabrinut.
- Ništa ne brini , sve će biti ok.
- Ne brinem se ja. Brine policija.
- Pa nitko ništa ne zna , kako da nas povežu?
- Oni uvijek povežu, a kad nas povežu, neće samo uzet lovu, nego će nam natovariti i ubojstvo. Najbolje da vratimo lovu i sve prijavimo.
- Ti si lud! Ovol'ku lovu da im damo. Pa, to je naša lova. Ni mrtav. To je moj stan. Lako je tebi , ti imaš kuću. I kuću i ženu. A ja, ja prvog moram seliti.
Na ovo, 'i ženu', Milana je zahvatila čudna jeza. Sjetio se čudnih izbivanja svoje drage Viki. Čudnih sredjivanje. Svih onih tobož ogovaranja, njihova kuma. Sve mu je u tren bilo jasno. I ono dvosmileno poštarevo smješkanje. Sve, sve, sve.
Zalazili su sve dublje u šumu. Jedva da se još ta oputina tako mogla nazvati. Stigli su do kraja puteljka. Dalje se nije moglo. Pronašli su širinu i okrenuli terenca. Odlučili su se tu zaustaviti. Šutke su raspremali opremu za lov. Milan je pažljivo provjerio karabin. Divlje svinje su jako opasne.
Došli su do obližnje uzvisine. Raširio se pogled. Na drugoj strani, golemi travnjaci svud izrovani. Našli su se posred zemlje divljih svinja.
Lovro se smiješio. Milan je i dalje bio zabrinut. Njegova Viki, njegov prijatelj, kum. Ne, ne može to prihvatiti.
Onda se prolomila jeziva skika. Zaledila se krv u srcu. Urlici svud oko njih. Desetak crnih tristokilaša jurišalo je k njima. Ružne ogromne kljove. Čekinjaste perjanice, ulijevale su strah. Dobro se osjecao divlji zadah. Smrad i roktanje. Pucali su s boka, bez ciljanja. Nekoliko krmadi je popadalo. Ostali su zastali, kao da su vijećali, a onda se uz roktanje okrenuli. Zavukli su se u šumarak.
Sad su svinje promjenile taktiku . Svako malo bi po jedan krmak jurnuo k njima. Lovro i Milan bi odmah pripucali. Tad bi se svinja povukla u šumu. No, nestajalo je streljiva.
Svega još nekoliko metaka.
Pohitali su k vozilu. Tamo su imali dovoljno streljiva. Lovro je brže trčao. Milan je trčao natraške osmatrajuči svinje. Najprije će Milan štititi Lovru, a kad se dokopa streljiva on će osigurati Milanov uzmak.
Lovro je već grabio kutiju streljiva kad je začuo dva hica. Više Milan nema streljiva.
Napunio je karabin. Milan je trčao k'o vjetar. Bacio je pušku
Iza njega pet-šest dobro ugojenih veprova. U galopu. Siktali su.
Točno na vatrenoj crti, i Milan i progonitelji. Lovro je bio vrstan strijelac, bez teškoća je mogao pucati kumu oko glave. Nišanio je , zapravo gledao, kroz snajperski durbin.
Začuo je Viki kako stenje.
-Jebi me, jebiiii!
Ubadao je snažno. Kroz glavu mu je sijevnulo. Viki bi mogla naslijediti kuću. Viki je njegova. I kuća bi bila njegova. Ta, tko će znati. Lovačka greška!
-Jebi, me jebiii!
Iz durbina ga preklinjao Milanov pogled.
- Pucaj, kume pucaj!
Prvi vepar je bio na desetak metara.
- Pucaj!
Viki je sad ispuštala čudne zvuke. Muzla ga je. Kao rukom.
-Lovroooo, svršavaaam!
-Pucaj!
Opalio je. Na spoju obrva, na časak je ugledao svjetlo.. Onda je nešto crno pokuljalo. Tren kasnije u durbinu ga vise nije bilo. Pao je. Prvi vepar je zario debele kljove u Milanov trbuh. Bio je mrtav još na nogama.
Viki se u zadnji čas izmakla, okrenula. Po sisama je primila prvi rafal. Lovro je roktao ko vepar.
S leđa je osjetio poznat smrad. Jednim ugrizom, regal vepar mu je odvalio pola utrobe.
Stenjala je.
- Daj Lovro, daaaaj!
Iz njega je šikljalo.
Još jedan par smrdljivih čeljusti mu se zaklopio preko lica. Odvratan beskraj smrdljive tame.
,,,
|
13.03.2005., nedjelja
|
