Sloboda žene
Tijekom minulih stoljeća bitno se popravila sloboda žene. Sloboda žene se ne doživljava samo u pravu na glasovanje, pravu na rad, veš mašini... Ženama nedostaje i temeljna sloboda i pravo sisavaca,
PRAVO NA JEB
Muškarci to pravo oduvijek imaju, kad jebu oni su "muškarčine". Žene, žene ako se jebu, drolje su.
Žene se mogu "legalno" jebat samo u braku. "Barely legal" u ljubavi.
Zbog takvog moralističkog odgoja i na nesreću još uvijek golemog stava okoline, žene su prinuđenje "legalizirati" jeb.
Legaliziraju jeb lažnom ljubavi. Naravno muškarci osjećaju tu nuždu kod žena i surađuju. "Voliš li me dragi? Volim te draga! Jebi me!"
One, dakako, znaju da muškarci lažu. No, svejedno trebaju tu laž.
Laž, kao licenca za jeb.
Najveća šteta nepostojanja prava žena na jeb, odražava se u patnji silovanih žena. Sam silovatelj čini maleni dio zla. Glavnina psihičke boli žene dolazi od moralizma, osude okoline, samim tim samoosude žene. Iako protiv njene volje, žena se "prtotupravno" jebala. Osjeća golemu krivnju. Pati.
Silovanje, ako je izvedeno bez ozljeda, bez trudnoće, bez zaraze, fizički je bolno isto kao i jeb na suho. Psihička bol je puno, puno gora.
Zamjenimo na trenutak uloge. Silovan muškarac!? Apsurd! Njegova psihička bol ne postoji. Zašto? Zato jer muškarac ima pravo na jeb. I silovan muškarac (od žene)je "muškarčina". Dok, sasvim krivo, silovana žena je "drolja". Sjetimo se, "pa onako odjevena, šta si ona umišlja, i trebalo ju je silovati" ?!?!?! Ona, silovana, to zna. Samooptužbom se izjeda i teško psihički pati.
Pogledajmo sad silovanog muškarca. Silovanog od strane drugog muškarca. Na takav jeb (homoseksualan), moralistički, nema pravo ni muškarac. Ponovo imamo pojavu psihičke boli, jer silovani zna da nema pravo na takav jeb.
Sve to dolazi iz šovinizma muške krmadi: "Jebat ću sve, moju nitko!"
Oslobodimo žene!
Dajmo im! Neka se jebu!
|
